Piše: Veselin Lazarević
I
talija, Mađarska, Bugarska, Albanija... pretenduju na jugoslovenske teritorije, a u Hrvatskoj jača fašistički ustaški pokret, tražeći da svi narodi koji su ušli u njen sastav, dobiju pravo na samoopredjeljenje, do otcjepljenja. Najprije se računalo na otcjepljenje Hrvatske i Slovenije, što se i dogodilo nekoliko decenija kasnije...
Miloš Crnjanski kao da je slijedio zov vremena. Tokom cijelog međuratnog perioda iskušavao je sebe kao simpatizera i pristalice raznih ideja. Najprije su to bile levičarske, ali brzo se okrenuo nečemu, što bismo mogli da smatramo desnicom. Naravno, i tu se mnogo razlikovao od mnogih srpskih intelektualaca.
Jaki separatistički pokreti radili su na razbijanju države, koju je Crnjanski želio. U jednom od tekstova o voždu Karađorđu, reći će da je svaka država kad nastaje, za svakog ko je muško, najveća opojnost. Znači, ideja države je nešto što je pokrenulo ustanak početkom 19. vijeka u Srbiji, a ne glad, onako kako su u svim revolucijama htjeli da vide marksistički teoretičari.
Želja mu je bila da ostane uz tu državu, kao mladić, zapravo je postojana, iskrena i čestita ideja odanosti svom narodu, i ostalim koje je cijenio, dok nijesu počeli da rade na razbijanju te države.
Ubistvom kralja Aleksandra Ujedinitelja, od strane bugarskih i hrvatskih fašista, u Marseju 1934. godine, suštinski će označiti i kraj jugoslovenske ideje. Velika vizija Aleksandra Karađorđevića, nikada neće biti ostvarena.
Shvativši ozbiljnost problema, s kojima se država suočava, pred Drugi svjetski rat, Crnjanski prelazi na konzervativnije pozicije. U knjizi o Svetom Savi, koju objavljuje 19 34. godine, više nema ni traga o nekadašnjem odricanju nemanjićkog nasleđa. Sa još nekim istomišljenicima, Miloš Crnjanski svoju političku poziciju naziva Novim nacionalizmom.
Skoro svi srpski književnici, između dva rata, bili su projugoslovenski orijentisani, a Crnjanski, 1934. godine, zapisuje: „Ako se nastavi ovako, ova jugoslovenska igra će se završiti jednom tragedijom.”
Kad uviđa da postoji opasnost da će se kraljevina raspasti, predano radi na uspostavljanju nekih kulturnih vrijednosti i tradicijskih, koji će tu državu ostaviti na okupu.
U ovo i ovakvo vrijeme, prijateljstvo sa Markom Ristićem burno se raskida. Zamjenjuje ga podjednako snažno neprijateljstvo. Crnjanski se, 1932. godine, žestoko sukobio i sa Milanom Bogdanovićem, urednikom marksističkog Nolita, zbog teksta „Postajemo kolonija strane knjige”.
Nolit je bilo levičarsko izdavačko preduzeće, koje je osnovao Pavle Bihalji, za koje je Crnjanski tvrdio da prima novac od Kominterne, koja je u svom programu imala razbijanje Kraljevine Jugoslavije. Te optužbe su izazivale veliki šok. U toj polemici, Bogdanović mu je odgovorio vrlo energično. Optužuje Crnjanskog za oficijazan ton... Ono što je interesantno, niko nije napadao Bogdanovića, nego Crnjanskog.
Tridesetak javnih radnika je potpisalo tekst koji se protivi tonu kojim Crnjanski vodi polemiku. Smatrali su da način na koji vodi polemiku je duboko štetan po ukupnu javnu svijest, i oni su se, na neki način, odvojili od njega. Crnjanski je rekao da mu potpisi ne trebaju, da će se boriti sam, i time je pokazao jedan dio svog profila i stava.
Nakon smrti kralja Aleksandra, knez Pavle upravlja zemljom kao namjesnik. Na političkoj sceni počinje da dominira, izuzetno energičan i ambiciozni, Milan Stojadinović. Pod njegovom upravom, Jugoslavija pokušava da se približi Italiji i Njemačkoj, kako bi izbjegla učešće u ratu, koji je neminovno slijedio.
Crnjanski je dugo sarađivao u Stojadinovićevom listu „Vreme”, a njihovi kontakti postaju snažni, po odlasku Crnjanskog na mjesto dopisnika pri centralnom pres birou u Berlinu.
Polemika sa Miroslavom Krležom je poslednji u nizu velikih javnih sukoba, koje je Crnjanski vodio. Bivši austrougarski vojnik pokušava da zaštiti sjećanje na srpska žrtvovanja i pogibije u Prvom svjetskom ratu, od Krležinog nipodaštavanja i karikiranja.
Njegova odbrana je izazvala veliku reakciju pristalica Boljševizma u Jugoslaviji, i biva optužen za jednu, da kažemo, reakcionu ideologiju. Crnjanski, koji je prošao rat, sada sluša ratne profitere, koji su se obogatili za vrijeme tog rata, i jednostavno mora da brani taj rat. Crnjanski je bio patriota, ne nacionalista, plašeći se da će srpski narod robovati, onima kojima je i prije robovao.
Godine 1934/35. godine, Crnjanski izdaje i uređuje časopis „Ideje”, u kojim dalje izlaže i razvija svoje političke stavove.
(Nastaviće se)